Zagreb, 26. prosinca 2020. - U Zagrebu je u 93. godini preminula Milka Babović, vrsna atletičarka i doajenka sportskog novinarstva. Rođena je 27. listopada 1928. u Skopju, školovala se kroz vihor rata u Sarajevu i Rumi, maturirala je u Beogradu.
U Zagrebu je živjela od 1948. Studirala je kemiju na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu, a diplomirala je na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu (1963.) sport i tjelesni odgoj, hrvatski i njemački jezik. Govorila je engleski i njemački, služila se francuskim i ruskim.
Kao članica Mladosti, bila je atletska reprezentativka Jugoslavije, dvaput svjetska studentska prvakinja u trčanju na 80 metara s preponama (1953.u Dortmundu i 1957.u Parizu). Na EP-u u Bernu 1954. bila je peta na 80 metara s preponama. Uz to, 17 puta bila je prvakinja Jugoslavije, 27 puta rušila je državni rekord (u nekoliko disciplina), 26 puta bila je članica reprezentacije, dva puta prvakinja Balkana.
U anketi Sportskih novosti, u kojoj glasuju sportski novinari, triput je bila proglašena za najbolju hrvatsku sportašicu, dvaput je bila jugoslavenska sportašica godine.
Od 1949. bavila se sportskim novinarstvom kao vanjska suradnica. U početku piše za Narodni sport, kasnije sudjeluje u radijskom programu Radio Zagreba, a povremeno surađuje s Vjesnikom, Slobodnom Dalmacijom, Oslobođenjem i nizom drugih tiskovina. Iznimno je cijenila i poštovala velikoga novinara Hrvoja Macanovića, za kojega kaže da ju je svemu što zna - upravo on naučio. Od 1957. radila je stalno na Radioteleviziji Zagreb, bila je prva sportska reporterka u Hrvatskoj, osnivačica sportske redakcije TV Zagreb i njezina prva urednica, ujedno prva urednica u cijeloj Euroviziji. Pokrenula je prvo jutarnje vježbanje uz TV ekran (emisija „Vježbajte s nama“) 1958., a zajedno sa Žuži Jelinek u emisiji „Porodica i domaćinstvo“ organizirala je prvu modnu reviju u studiju (tada je sve bilo uživo, nije bilo tehnologije koja bi to snimila). Surađivala je i na emisiji „Pionirski mozaik“ (Mendo i Slavica) u dijelu o sportu.
Od 1958. nekoliko je godina uređivala emisiju TV Zagreb Telesport, koja se poput nekog javnog okruglog stola aktivno bavila tjelesnom kulturom i sportom. Zbog specifičnog načina komentiranja postala je zaštitnim znakom TV-prijenosa umjetničkog klizanja.
Osim nebrojenih reportaža i javljanja sa svih sportskih događaja širom zemlje, kao reporterka i komentatorica radila je i na OI-ju u Rimu 1960. i Muenchenu 1972., na Zimskim olimpijskim igrama u Innsbrucku (1964. i 1976.), Grenoblu (1968.), a na ZOI-ju u Sarajevu 1984. bila je zamjenica voditelja Press-centra. Tijekom karijere kao komentatorica je pratila atletiku (6 EP-a), klizanje, gimnastiku, veslanje, konjički sport, skijaško trčanje i brzo klizanje. Za vrijeme OI-ja u Lake Placidu 1980. radila je kao instruktorica EBU-a (Eurovizije) u obliku pomoći u organizaciji prijenosa s OI-ja. Za potrebe OI-ja u Sydneyju 2000. sudjelovala je u izradi sustava za praćenje modernoga petoboja, kao i za Salt Lake City (ZOI 2002.) - sustava za praćenje klizanja.
Bila je koautorica dijela Hrvatske opće enciklopedije (slova „H“ i „I“), te članica uređivačkog odbora stručnog časopisa Povijest sporta (izlazio od 1970. do 1999. godine).
Na dužnosti predsjednice Sekcije sportskih novinara Hrvatskog novinarskog društva (danas Hrvatski zbor sportskih novinara) bila je od 1974.do 1978., a aktivno je sudjelovala u organizaciji domaćinstva čak dvaju kongresa AIPS-a (Svjetske udruge sportskih novinara) u Dubrovniku (1970.) i Splitu (1978.). Sve do ove godine bila je aktivna članica HZSN-a. U dva mandata bila je i članica Jugoslavenskog olimpijskog odbora.
Od 1978. do 1982. u Izvršnom je vijeću Skupštine grada Zagreba, kao izabrana građanka, zadužena za uvjete u osnovnim školama, a za vrijeme njezina mandata izgrađen je i prvi bazen uz školu, za obuku neplivača.
Dvaput je bila članica žirija nekad vrlo poznatog i popularnog festivala sportskih filmova Zlatni prsten (naizmjence u Genevi i Portorožu). Predstavljala je JRT i kao članica Eurovizijske sportske grupe u Genevi. Od 1991. je u mirovini. Za HRT-ov teletekst i nakon odlaska u mirovinu još je nekoliko godina uređivala i pisala kolumnu Sportske zanimljivosti. Nekoliko sezona je sudjelovala u radu žirija u zabavnoj HRT-ovoj emisiji Ples sa zvijezdama, u kojoj je velikim znanjem i iznimnim govorništvom ostavila dubok trag.
Od 2007. aktivno je surađivala u pisanju za list Zagreb moj grad, napisavši gotovo 80 članaka iz povijesti. Teme su bile vezane uz sportove i događaje ili ličnosti gradskog života (sanjkanje, streličarstvo, ženski i muški nogomet, šah, klizanje, kuglanje, sportska arhitektura, plivanje, atletika, planinarstvo...). Pisala je i o Franji Bučaru, Zulejki Tućan, banu Josipu Jelačiću kao planinaru, Žarku Dolinaru, Borisu Hanžekoviću...
Tijekom 2009. sudjelovala je u pisanju knjiga za najmlađe Mali sportaši, autora Vite Spasovića, kao promotorica bavljenja sportom najmlađih uzrasta te prevencije uporabe droge među školskom djecom, za što od Međunarodnog olimpijskog odbora dobila posebno priznanje.
Dobitnica je i mnogobrojnih domaćih nagrada: 1974. „Zlatnog pera“ Hrvatskog novinarskog društva; Ordena bratstva i jedinstva; 1977. Nagrade Grada Zagreba za promociju sporta i tjelesne kulture u radu s djecom, ženama i bolesnim osobama; 1994. Nagrade za životno djelo Hrvatskog zbora sportskih novinara; 2002. Nagrade „Milan Grlović“ HND-a, za iznimno ostvarenje; 2004. Priznanja HND-a za 55 godina bavljenja novinarstvom, te 2014. godišnja, a 2018. i Nagrade za životno djelo Franjo Bučar.
Cijeli život trudila se ukloniti predrasude prema ženama, u sportu i u životu. Pisala je, javno govorila, sudjelovala u mnogim raspravama, posjećivala škole i držala predavanja o ravnopravnosti spolova, o kvaliteti i razvoju tjelesne kulture, o nužnosti bavljenja rekreacijom i vježbanjem, o dječjem sportu, o vrhunskim sportašima. Nikad nije odbila sudjelovanje na „okruglim stolovima“ s temama o djeci, sportu, kvaliteti života, hendikepiranim osobama..., a sama je organizirala ili sudjelovala na više od 500 „usmenih novina“ u osnovnim i srednjim školama. Njezine teze poput „sport je najjeftinija kozmetika“ ili „bavljenje sportom je najbolja investicija u budućnost“ preuzeo je i posebni program MOO-a za veće sudjelovanje žena i djece u sportskim aktivnostima. Radila je i kao pomoćna trenerica, doslovce je nagovarala roditelje da djevojčice usmjere u atletiku, kako bi postale ne nužno vrhunske sportašice nego samosvjesne žene, majke, učiteljice...
Kao novinarka i urednica trudila se maksimalno poštovati zakone posla i etičke i moralne kriterije novinarstva. Često su je mnogobrojni učenici (gotovo svi novinari Sportskog programa HRT-a koji su u redakciju došli prije njezina odlaska u mirovinu) opisivali kao strogu, no baš svaki će joj zahvaliti na tome, uvidjevši zbog čega se nešto radilo upravo na „Milkin način“. (hzsn/hoo)
Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) Zlatko Mateša i glavni tajnik Josip Čop uputili su izraze najdublje sućuti rodbini i prijateljima preminule Milke Babović:
Poštovani,
vaša i naša Milka svojim je životom zorno svjedočila o uspješnom spoju dviju životnih ljubavi - sporta i novinarstva. Zahvalni smo joj na neizbrisivu tragu koji je ostavila u hrvatskom sportu te u radijskom i televizijskom novinarstvu, ali i na dragocjenom pedagoškom djelovanju na brojne naraštaje mladih ljudi. U ime hrvatske olimpijske obitelji i osobno ime primite izraze najdublje sućuti!